Hrvatski fotosavez, u suradnji s Osnovnom školom Lapad i Zajednicom tehničke kulture Grada Dubrovnika te uz potporu Grada Dubrovnika, organizira izložbu fotografija “Dubrovnik – portret grada Camerom obscurom”.
Otvorenje izložbe je u petak, 23. listopada u atriju palače Sponza u 19:30 sati.Izložba ostaje otvorena do 3. studenog. Fotografije su nastale 2019. u fotoradionici s učenicima Osnovne škole Lapad, čime je Dubrovnik postao dijelom jedinstvene fotografske platforme, zajedno s ostalim hrvatskim gradovima obrađenim u četverogodišnjem ciklusu Camere obscure. Od početka 21. stoljeća pristupačnošću digitalnih fotoaparata fotografira se više nego ikad. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji više nije potrebno racionalno i ekonomično postupati s brojem snimaka, te nije potrebno pozorno birati motiv jer su mogućnosti svjetlopisanja i brisanja beskrajne, a ekran odmah javlja rezultate. Ali svim digitalnim izazovima usprkos, fotografska se slika danas pored korištenja visoke tehnologije često dobiva jednostavnim „amaterskim“ kamerama. Dobra je čak i obična „camera obscura“.
I upravo je kamera opskura tema ove izložbe. Točnije riječ je o fotografijama nastalim u fotoradionici koju je Hrvatski fotosavez priredio u suradnji s Osnovnom školom Lapad i Zajednicom tehničke kulture Grada Dubrovnika 2019. godine. Dakle, mladi su fotografi dovedeni u postupcima na početak. Kreće se od samog otkrića svjetlosne projekcije, prije otkrića fotografije 1839. to jest kako fiksirati prirodnu projekciju, koja se tako očigledno pojavljuje na zidu, ili na bilo kojoj plohi, dok svjetlo prolazi kroz nasuprotnu rupicu. Stečena iskustva pokazuju da nije svejedno koliko će rupica biti velika, niti kako će biti izbušena, ne smije po rubovima biti lomova, jer će se to vidjeti na oštrini projekcije. Nisu jednom sudionici radionica kamere opskure hodali s kutijama na glavi da se uvjere u stvarnost projekcije i način kako fotografija zapravo nastaje, upravo naopačke. Kamera opskura postala je izazov ne samo početnicima nego i profesionalnim fotografima diljem svijeta zbog svoje mekocrtačke slike i finih tonova osobito u crno-bijeloj izvedbi. Umješnost je u iskustvu koliko široko autor želi obuhvatiti prostor ispred kamere, te koliko će udaljiti kameru/kutiju od željenog kadra (izreza). Kako daleko i koliko visoko postaviti kutiju s rupicom, i uhvatiti motiv u namještenu zamku za svjetloris? Kako kontrolirati projekciju vanjskog prostora unutar kamere/kutije da osvijetli fotoosjetljivi papir na željeni način, a taj će zapis biti u svjetlosnom obratu prema stvarnosti (u negativu).
Kada se dovrši proces isprobavanja položaja i duljine držanja kutije ispred željenog kadra/izreza, kada, dakle, neposredno iskustvo određuje (bez svjetlomjera) što je najbolje učiniti, i kada se stvori još nevidljivi negativ fotografiranog motiva (umanjenog na veličinu papira koji smo mu podmetnuli) tada nastupa onaj kemijski proces kada se nevidljivo pretvara u vidljivo. To su trenuci koje digitalni tragači za fotomotivima nikada neće moći osjetiti. Magiju pretvorbe. Potom slijedi druga vrsta pretvorbe. Prebacivanje negativa u pozitiv. Ona može ići kroz računalnu obradu, a može nastati i optičko-kemijski, kopiranjem negativa u pozitiv. U klasičnom kemijskom postupku umjetno svjetlo preuzima ulogu stvarnog i mijenja njegov zapis. Vraća ga u realnu projekciju, to jest podešava za naš pogled na prostor.
Vratiti se suvremenoj tehnologiji znači olakšati si retuš i montažu, postići lako velika izložbena povećanja (bez potrebe za velikim posudama i fotoosjetljivim papirom velikih dimenzija, kao u analognoj fotografiji). Spajanje negativa i pozitiva u istu fotosliku, kao dio kreativnog koncepta na kojem se s pravom inzistira u ovim radionicama kamere opskure znači istaknuti dvosliku kao rezultat jednog te istog viđenja. Negativ i pozitiv oslonjeni su jedan na drugog, dodiruju se u spojevima na zadivljujuće efektan likovni način. Jer što je lijevo tamno, desno je svjetlo, i obrnuto. Negativ i pozitiv spojeni zajedno po sredini stvaraju novi kut oslonca, kakav realno ne postoji osim na fotografskoj slici cjeline.
Fotografije Dubrovnika kojega su fotografirali mladi osnovnoškolskog uzrasta, postale su likovna senzacija, crno-bijele konstrukcije i metafizičke iluzije osobito tamo gdje su se kretali ljudi, koje je kamera zabilježila kao prozračne duhove, kao fotonske aveti kroz koje svjetlo prolazi i ne vidi potrebe ni načina da ih fiksira dok su u pokretu. Svjetlopisu je pokret nevažna prolaznost, jedino ono što je stameno, zapisano je do u najsitnije detalje.
Nadnaravnost ovih veduta crno-bijele kolorističke igre, daje ovim fotoslikama snagu snažnog ritma, urbanu raznolikost opjevanu u mnoštvu oblika koji poniru jedni u druge, jedni iz drugih, gdje simetrija i asimetrija grade dinamične površine skladnih ugođaja. Ovisno o fotografiranom motivu veliki je raspon od mirnih senzacija i odmjerenih ritmičkih razlika, do bogatih smjena dana i noći, od punine crnog u sjaju bjeline, do svjetlosti u mraku.
Dubrovnik predstavljen kamerom opskurom postaje dio jedinstvene fotografske platforme, zajedno s ostalim hrvatskim gradovima obrađenim u četverogodišnjem ciklusu na sličan način, s koje oči ne silaze brzo jer u fotoslikama kamere opskure ništa nije lako ni jednostavno prepoznati, dešifrirati, pojednostaviti. Ako je kamera jednostavna za napraviti, i njezina je logika fotografiranja temeljna i lako razumljiva, zato su uradci proizašli iz nje začudno tajanstveni, bogati i maštoviti.
Branka Hlevnjak
